„Krenuvši godine 1984. na put koji me iz Calcutte preko Moskve vodio u Rim, Majka mi Terezija prije polaska, kao popudbinu, dade plastičnu torbu punu čudotvornih medaljica pa me zamoli da ih poput sjemena „posijem“ po Moskvi. Za to će vrijeme ona zajedno sa sestrama usrdno i žarko moliti ne bi li Majka Božja pozvala njezine sestre u Moskvu i omogućila im podizanje prve redovničke kuće u Sovjetskom Savezu.
Majka je Terezija u više navrata i za najrazličitije nakane običavala “posijati” čudotvorne medaljice. Vjerujem da je to za nju bila posebna vrsta molitve i čin vjere. Medaljica mora prvo pasti na tlo, potom molimo, a nakon molitve ostaje nam samo s pouzdanjem iščekivati rezultat.
Prošnja koju je Majka Terezija uputila Majci Božjoj doista je bila velik zahtjev budući da bi kongregacija njezinih sestara bila prvi katolički red koji je službeno stupio na tlo komunističkoga Sovjetskog Saveza. I tako je Majka Terezija pripremila za mene poveliku torbu s više stotina medaljica da je ponesem u Moskvu.
Onomu tko bi posjedovao sovjetsku tranzitnu vizu bilo bi dopušteno zadržati se najviše osam dana u Moskvi. Stoga biskup Hnilica i ja odlučismo potpuno iskoristiti dopuštenom nam vrijeme boravka kako bismo posjetili Moskvu te izvršiti nalog Majke Terezije. Za to je, međutim trebalo svladati i određene poteškoće. Još uvijek se živo sjećam svojih tadašnjih ne odveć optimističnih komentara o tome što nas dvojica u konačnici možemo očekivati od takva riskantna pothvata: “Osam dana Moskve – dvadeset godina Sibira.”
Stvari su se, međutim, odvijale sljedećim redoslijedom. Prije svega valja napomenuti kako smo se s našega posljednjeg putovanja, tijekom kojega smo s Majkom Terezijom boravili u kućama njezinih sestara u južnoj Indiji, s priličnim zakašnjenjem vratili u Calcuttu pa smo stoga bili prisiljeni naš odlazak u Moskvu odgoditi za tjedan dana. Zrakoplovna nam je putnička agencija u Calcutti odbijala izdati nove zrakoplovne karte budući da im za planirano vrijeme boravka u Moskvi nismo mogli pokazati nove vize. S druge strane, i Sovjetski se konzulat u Calcutti nećkao izdati nam nove vize prije nego što im pokažemo nove zrakoplovne karte. Kada su se nakon nekoliko prethodnih razgovora i jedan i drugi ured pokazali nepopustljivim, gotovo sam pao u posvemašnji očaj jer više nisam vidio nikakvu mogućnost izlaza iz postojeće situacije.
No onda mi odjednom sinu ideja kako bih na jednoj od namještenica zrakoplovne putničke agencije u Calcutti možda mogao testirati djelotvornost čudotvornih medaljica što ih je Majka Terezija namijenila za Moskvu. I zbilja se dogodi prvo malo čudo. Darovavši jednu od čudotvornih medaljica mladoj dami u zrakoplovnoj agenciji, rekoh: “Iako sam već izgubio svaku nadu, ipak ću još jednom u Sovjetskomu konzulatu zatražiti da nam preinače vizu.”
Kada sam već bio na izlaznim vratima, mlada me dama zovnu natrag pa mi reče: ” Slušajte, nalijepit ću na vaše karte papirić s promijenjenim datumom putovanja. To u načelu ne bih smjela činiti. Vi ćete s tim otići izravno u Sovjetski konzulat pa kada vam izdaju vize, samo otkinite zalijepljeni komadić papira pa opet dođite ovamo. Onda ću vam službeno izdati nove zrakoplovne karte. “
Upravo nam je na taj način pošlo za rukom pomaknuti termin našeg putovanja.
U međuvremenu smo čuli kako će papa Ivan Pavao II. 25. ožujka 1984., na blagdan Navještenja Gospodinova, u skladu s porukom Gospe Fatimske, Rusiju i čitav svijet posvetiti bezgrješnomu Srcu Marijinu. Papa je zamolio da svaki biskup u svojoj biskupiji provede ovu posvetu. No tko će to učiniti u Rusiji , u zemlji u kojoj nijedan katolički biskup nema službenu rezidenciju , a za koju je Majka Božja na poseban način namijenila ovaj čin posvete?
U Moskvu smo letjeli sovjetskim prijevoznikom ” Aeroflot” preko Bangkoka. Kratko nakon ponoći sletjeli smo u glavni grad Sovjetskog Saveza. Biskup Hnilica i ja bili smo jedini putnici koji nisu odmah nastavili s daljnjim letom, nego su kanili u Moskvi iskoristiti sve dopuštene dane. Stoga smo se morali podvrgnuti carinskoj kontroli koja je u Sovjetskom Savezu bila iznimno stroga i neugodna. Do u tančine su pretresli i pretražili svu našu prtljagu. Pritom nisu pronašli samo njima iznimno sumljiv biskupski križ te nekoliko vatikanskih kovanica, nego i plastičnu torbu napunjenu stotinama čudotvornih medalja. Poznato je kako je u to vrijeme bilo najstrože zabranjeno unositi u Sovjetski Savez bilo kakve religiozne predmete. Bili smo spremni na poteškoće većih razmjera. Pogotovo za biskupa Hnilicu, kojega su slovačke komunističke vlasti prognale iz zemlje, putovanje u Sovjetski savez nije bilo bez rizika.
No medaljice su i ovoga puta pokazale svoju čudotvornu moč. biskup Hnilica je upitao carinskoga službenika sviđaju li mu se naše čudotvorne medaljice te bi li možda htio imati jednu takvu? Pogledavši oprezno na jednu i na drugu stranu, službenik potvrdno kimnu pa uze jednu od čudotvornih medaljica. Na taj smo način uspješno prošli strogu i neugodnu carinsku kontrolu.
Slično je malo čudo učinila čudotvorna medaljica odnosno Majka Božja nekoliko dana kasnije, točnije 24.ožujka, uoči svetkovine Navještenja, dana kada je papa Ivan Pavao II. kanio čitav svijet posvetiti bezgrješnomu Srcu Marijinu. Odazvavši se na “slučajan” poziv službenika jednoga veleposlanstva u Moskvi, nas se dvojica pridružismo skupini stranih diplomata u razgledavanju crkava u sklopu Kremlja. Službeniku koji je na ulazu u Kremlj provodio kontrolu zasmetala je biskupova kožnata torbica pa mu zabrani unijeti je unutra. Opet na scenu stupi čudotvorna medaljica. Službenik potajice oprezno pogleda kolegu policajca do sebe, kimnu potvrdno glavom, uze ponuđenu medaljicu pa dopusti biskupu da uđe unutra, noseći pritom i svoju torbicu. U Kremlju nismo mogli razgledati samo prekrasnu crkvu Arkanđela Mihaela, nego i crkvu Navještenja. Sadržaj, naime, koji se krio u spomenutoj biskupovoj torbi bio je iznimno važan za naš daljnji plan. Kanili smo slaviti misu usred Kremlja, središta sovjetske moći upravo u crkvi koja je bila posvećena otajstvu navještenja Blažene Djevice Marije.
Naslanjajući se na patrijarhalno prijestolje, biskup i ja slavili smo svetu misu u crkvi Navještenja. Nitko od mnogobrojnih turista nije to mogao zamijetiti. Kao zaklon od njihovih znatiželjnih pogleda poslužilo nam je glavno glasilo Komunističke partije Sovjetskog Saveza, poznati sovjetski dnevni list Pravda (hrv. Istina), upravo zahvaljujući svojemu veliku format. Iza velike stranice režimskoga propagandnog glasila mogli smo bez ikakvih problema sakriti preslike misnih molitava, kao i tekst posvećenje svijeta bezgrešno Srcu Marijinu.
Nakon što smo uspješno izvršili posvećenje, sjeti sam se i naloga Majke Terezije po kojemu sam, poput sjemena, trebao posijati čudotvorne medaljice u srcu Moskve. Više je sarkofaga ruskih careva smješteno upravo u crkvi Navještenja, Poneki su samo malčice odmaknuti od crkvenih zidova.Stoga mi moj jutarnji osjećaj reče kako bi čudotvorna medaljica upravo u toj sićušnoj pukotini mogla stoljećima neometano donositi plodove. Pazeći da tkogod ne primijeti, u zgodnu sam trenutku čudotvornu medaljicu jednostavno ubacio iza jednog sarkofaga.
Na trenutak zastade sav onaj ravnomjerni žamor mnogih turista u crkvi budući da se posve jasno i razgovijetno mogao čuti zveket čudotvorne medaljice koja je pala iza sarkofaga. U istom u se trenutku na licu mjesta stvoriše i svi mogući službenici koji su brinuli o sigurnosti pa počeše tragati za predmetom koji je prouzročio zveket. Iako mi je srce počelo brže tući, morao sam glumiti posve nezainteresirana turista. Nakon pet minuta bezuspješne potrage, za mene dugih kao vječnost, službenici odustaše od daljnjeg traženja. Medaljica vjerojatno i danas počiva iza sarkofaga ruskoga cara u crkvi Navještenja u Kremlju pa se pouzdano nadam kako će tamo ostati i sljedećih nekoliko stoljeća.
Molitva i vjera Majke Terezije ovoj su posijanoj čudotvornoj medaljici omogućili da donese obilato rod. Naime na području nekadašnjega Sovjetskog Saveza danas postoji preko dvadeset misijskih kuća Misionarki ljubavi.
Sljedećega smo se dana naumili zrakoplovom vratiti u Rim. Kada smo dok smo napuštali hotel u kojemu smo bili smješteni kod poprilično pospane dame na recepciji kanio platiti preostale račune te nakon što sam joj kazao naša imena, dama mi samo promrmlja jedno šturo: “Njet“. tj “ne“. I nakon što nekoliko puta jasno i razgovijetno ponovih naša imena, recepcionarka mi svaki put uzvrati šturim: “Njet“. Nakon što biskup Hnilica , obrativši joj se na ruskom nije dobio čak ni njezino šturo:“Njet#, reče: “U redu. Onda nas je ovdje ugostila Majka Božja“. I tako bez ikakvih daljnjih zapreka napustismo hotel.
Opet smo, zbog dva sata vremenske razlike, posve sretno, u Rim sletjeli u deset sati tog istog jutra. Smjesta nam sinu ideja kako bi bilo dobro „službenu“ posvetu čitava svijeta Majci Božjoj izvršiti još jedanput, ovaj put zajedno sa Papom na kraju svečane svete mise na Trgu Sv. Petra. Iako sam zbog prometa koji je milio gradu Rimu bio izgubio svaku nadu da ćemo iz zračne luke uspjeti stići u Vatikan, i ovog su se puta stvari odvijale puno drugačije nego li sam očekivao. Kada smo stigli, jedan je švicarski gardist proveo biskupa Hnilicu i mene kroz praznu baziliku pa na skroz veliki glavni ulaz izveo na blještavu sunčanu svjetlost koja je sa svih strana obasjavala Trg sv. Petra ovoga prekrasnog nedjeljnog ujutro. Stigosmo upravo u trenutak kada je Papa otpočeo s molitvom posvete: „Pod tvoju se obranu utječemo, Sveta Bogorodice…“
Po okončanju svečanosti biskup Hnilica je osobno izvijestio Svetoga Oca o tajnoj posveti izvršenoj u Kremlju te mu darovao jednu jabuku s tržnice u Moskvi i jednu od preostalih čudotvornih medaljica. Papa je bio duboko ganut svim tim božanskim slučajnostima te ih je shvaćao kao potvrdu Majke Božje da je njegova odluka o posveti čitava svijeta bila ispravna i u skladu s njezinim zavjetom u Fatimi.
Godinu dana kasnije, točnije 1985., u Moskvi je na vlast došao Mihail Gorbačov, a za Majku Tereziju se počeo događati čitav niz čudesa, sve jedno čudo za drugim. To što joj je tijekom 1980-ih godina uspjela u Sovjetskom Savezu otvoriti misijsku kuću s četiri sestre, moglo je biti samo “njegovo djelo!“ – Drugim riječima: čudo čisto čudo.”
Iz knjige: Leo Maasburg, “Majka Terezija – Osobni portret”, Verbum, Split, 2012.