Glas Koncila je nedavno, u travnju, intervjuirao našeg Vladu Su?eca. Ovim putem prenosimo intervju i ujedno podsje?amo na njega.
Osniva? Marijine legije u Petrinji, savjetnik kurije Gospe Snježne i jedan od klju?nih ljudi te marijanske zajednice u Hrvatskoj je Vlado Su?ec, vjerou?itelj u petrinjskoj Prvoj osnovnoj školi i pastoralni vije?nik u župi sv. Lovre u Petrinji. Oženio se u zrelijoj dobi, otac je ?etvero djece i unato? brojnim obiteljskim, vjerou?iteljskim i pastoralnim obvezama koje ima, sve stiže. Prepušta se volji Božjoj i rado pripovijeda o svojem obra?enju u svojoj 24. godini, kada mu je život poprimio današnji, sasvim novi smisao. Smisao protkan Isusom Kristom u svakoj životnoj pori.
»Roditelji su mi baš dobri ljudi«
Vlado je ro?en 7. srpnja 1964. u obiteljskoj ku?i u Donjem Selkovcu kraj Gline. Majka mu je Mara, djevoja?ki Perekovi?, doma?ica iz Gornjega Selkovca, a otac Mirko Su?ec, Donjoselkov?anin, umirovljeni radnik prehrambene industrije. Njih su se dvoje upoznali na rodnoj grudi, u susjedstvu, vjen?ali se u župi sv. Franje Ksaverskoga u Viduševcu kraj Gline i smjestili se s Mirkovom obitelji. Osam godina prije Vlade dobili su k?er Milku. Ona je sa suprugom i k?eri živjela u Petrinji, radila je u prehrambenoj industriji, a na svoj ro?endan 2014. umrla je od tumora. »Moja je mama žena staroga kova«, pripovijeda Vlado. »Na prvom joj je mjestu obitelj, brak, djeca. Otvorena je, komunikativna žena, sada je ve?, kao i tata, u lijepim godinama. I on je bio posve?en obitelji, volio je društvo, ali je bio umjeren u svemu. Blage je naravi, volio je slobodu pa nije bio strog odgojitelj. Njih su se dvoje uvijek dobro slagali, oboje su baš dobri ljudi. Mama se jako trudila da sve bude kako treba, posebice oko odnosa u obitelji. Roditelji danas žive na jednoj etaži naše obiteljske ku?e, a ja sa svojom obitelji na drugoj etaži. Sestra i ja smo se odli?no slagali, nikada se nismo sukobili, posva?ali, teško nam je svima pala njezina rana, nenadana smrt. Odgajani smo u tradicionalnoj vjeri, mama je u crkvu išla više, tata manje, a ja do 24. godine u crkvu nisam išao, premda sam bio krenuo u crkvu na poduku za sakramente. Krstili su me u župi u Viduševcu, blagdani su se u ku?i slavili, ali me roditelji za vjeru nisu posebno poticali.«
»Dala mi je Novi zavjet«
»Okruženje je bilo komunisti?ko, a ja sam se kao živahan dje?arac tražio ponajprije kroz glazbu, šport, literaturu. Me?utim me ništa od toga nije ispunjavalo. Sestra je, za razliku od mene, sakramente primila na vrijeme, ali vjeru nije prakticirala. Pri kraju života se obratila i postala angažirana vjernica. Mladenaštvo mi je prolazilo uz društvo, tulume, nogomet, uz svijet rocka i alternativne glazbe. Traženje smisla u meni je dugo trajalo. Nisam se mogao ispuniti ni s djevojkom s kojom sam bio u vezi. U svemu sam tražio više. To više pronašao sam na blagdan Majke Božje Lurdske 11. velja?e u Petrinji. Prije toga u Zagrebu mi je u ruke došla knjižica ‘U potrazi za živim Bogom’. Malo me uzdrmala, više izvanjski. Onda sam se spletom okolnosti našao u sisa?koj bolnici gdje mi je tamošnja djelatnica Franciska Šaki? pri?ala o živom Bogu. Ništa o tome nisam mislio, to mi je bilo bez veze. Bio sam svjestan da nevaljalo živim, razmišljao sam i o samoubojstvu. Tri mjeseca nakon sisa?koga susreta u bolnici sjetio sam se toga razgovora, pozvao sam gospo?u Francisku. Došla je iz Siska, dala mi je Novi zavjet i rekla da je to svjetlo, a da ja živim u tami. Povjerovao sam u Novi zavjet, u svjetlo. Taj isti dan, a bio je blagdan Majke Božje Lurdske, otišao sam u crkvu, bila je organizirana procesija sa svije?ama. Gledao sam u to svjetlo… Zatim me gospo?a Franciska povela u posjet jednoj baki u umirovljeni?ki dom. Obilazio sam je poslije redovito do njezine smrti. Nakon toga dana po?eo sam živjeti, sve je postalo smisleno. Darovana mi je vjera i sve što ona nosi. Otada sam svaki dan u crkvi sv. Lovre u Petrinji. Moja se obitelj, naime, 1970. iz Donjega Selkovca preselila u Petrinju. Moji su nekoliko godina gradili ku?u. Kad su je izgradili, preselili smo se. Tako sam postao Petrinjac.«
»Diplomirao sam tek nakon demokratskih promjena«
»Sje?am se djetinjstva na selu. Imali smo kompletno gospodarstvo, pajceke, konje, krave. U Petrinji smo jedno vrijeme imali stoku. Poslije je došao rat i puno je toga propalo. U Selkovcu danas imamo još malo zemlje. Nažalost, u tom selu danas živi još samo jedan ?ovjek. Dosta nas se okupi barem prigodno, redovito uz blagdan u našoj kapeli sv. Ane. U Petrinji sam se dobro snašao. Išao sam u Prvu osnovnu školu. Uglavnom sam bio odli?an, vrlo dobar u?enik. Profesori su bili odli?ni i od njih sam puno nau?io. Bili su staroga kova, voljeli su nas djecu i svoju struku, prili?no su utjecali na mene. Kolege iz razreda bili su odli?ni, cijele smo se dane igrali. Velika su to prijateljstva bila. Dodatno sam igrao nogomet u NK Mladost. Bio sam dobar nogometaš, poslije sam igrao u hrvatskoj malonogometnoj ligi, jedno sam vrijeme bio profesionalac. Danas sam rekreativni igra?.
Srednju sam školu tako?er polazio u Petrinji. Odlu?io sam se za pedagošku školu u koju su uglavnom išle cure. Ali je bilo i nas desetak dje?aka. Prolazio sam s vrlo dobrim i bio u svojem svijetu. Škola mi nije bila važna jer sam se borio sa svojim besmislom. U pedagoškoj je bilo kojekakvih profesora, i motiviraju?ih i demotiviraju?ih. Ekipa u razredu bila je dobra, prvi mi je prijatelj bio Vladimir Štajcer. Nas smo dvojica od jutra do sutra bili skupa. On danas vodi kafi?, u kojem se redovito vi?amo. Maturirao sam 1983. U Malom Lošinju i Splitu bio sam u vojsci, po šest mjeseci na obje adrese. Studij šumarstva u Zagrebu upisao sam 1984. Napustio sam ga vrlo brzo jer se u tome nisam nalazio. U Petrinji sam 1985. upisao Pedagošku akademiju. Mislio sam da bih bio u?itelj. Studij mi se otegnuo, diplomirao sam 1992. Trebao sam držati javno predavanje o drugu Titu, ali nisam htio. Zato su me srušili pa nisam mogao diplomirati kako sam planirao. Govorili su mi i da se nikada ne ?u zaposliti. Zato sam diplomirao tek nakon demokratskih promjena, i to na poticaj sve?enika Ladislava Sentea, koji mi je bio duhovni uzor. U me?uvremenu sam po lokalnim klubovima kao profesionalac igrao nogomet. I kao nogometaš sam bio svoje volje, tjerao sam pravdu, igrao kako sam mislio da treba. Bio sam športaš sa stavom i ispod toga nisam želio i?i.«
»Prepoznao sam da Krist to od mene želi«
»Nakon moga obra?enja 1989. u životu sam sve promijenio. Napustio sam loše društvo, a pomalo i nogomet. Godine 1991. otišao sam u rat, u Zbor narodne garde. U obrani Petrinje ostao sam do kraja rata. Nakon pada Petrinje 1992. našao sam se u športskoj ?eti u Sisku gdje sam dobio stan. U njemu sam živio desetak godina. U Sisku sam još od 1991. radio u školi Viktorovac, zamjenjivao sam na nastavi vjeronauka. A 1993. dobio sam trajni mandat za vjerou?itelja. Kako sam imao završenu samo Pedagošku akademiju, upisao sam Institut za teološku kulturu laika na Katoli?kom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu kako bih bio adekvatno obrazovan za vjerou?itelja. Nakon toga sam izvanredno upisao i katehetski studij, koji sam završio i diplomirao 2001. Raditi i studirati istodobno nije bilo lako, ali sam se u vjerou?iteljstvu pronašao i želio sam sti?i do cilja. Prepoznao sam da Krist to od mene želi pa sam ustrajao.
Godine 1995. iz Siska sam se vratio u Petrinju u Prvu osnovnu školu, u školu moga djetinjstva i odrastanja u kojoj radim i danas. Volim biti vjerou?itelj. Blago meni jer sam pronašao svoj poziv. Sretan je bio dan kada sam shvatio da je rad za Krista moj poziv. Lijepo mi je s djecom, najljepše. Predavao sam u svim razredima, sada sam u šestim, sedmim i osmim razredima. S pubertetlijama je najzahtjevnije. Rado im predstavim svoje životno iskustvo sa željom da u pubertetu ne u?u u tamu, kao što sam ušao ja. Govorim im o tome kako sam se tražio i našao, pri?estio se i krizmao u 27. godini. Oni to vrlo pozorno slušaju. Jako vole kad im organiziram susrete, nogomet, odlaske u prirodu i sli?no. Diplomirao sam s temom o igri kao sredstvu odgoja pa znam koliko je igra važna. A osobni kontakt s u?enikom, ?ovjekom je najvažniji.«
Potrebna je ve?a svijest odgovornosti
»Molite dakle Gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju.«
Mislim da je ta molitva najhitnija zada?a ?itave Crkve. Isto tako prijeko potrebno jest sve ja?e kod nas vjernika laika, pa i, usu?ujem se re?i, kod dijela sve?enstva razvijati svijest da ti radnici na njivi Gospodnjoj nisu samo sve?enici.
Kaže jedan filozof da ?emo prije povjerovati da nas Bog voli nego da nas treba. Crkvi treba još više dobrih sve?enika i ?asnih sestara, ali isto tako još više angažiranih vjernika laika svjesnih da su izabrano oru?e preko kojega Bog želi izgubljene ovce vratiti u svoj ov?injak.
Ovo govorim iz svoga iskustva kao vjerou?itelj koji predaje u školi od samih po?etaka demokratskih promjena i kao dugogodišnji legionar. Svi oni s kojima sam se susretao duboko u sebi že?aju za Bogom, za svjedocima njegove ljubavi. Stoga smatram da mi koji imamo odre?eno poslanje unutar Crkve trebamo moliti za svijest odgovornosti i snagu apostolskoga djelovanja, ali isto tako da hijerarhija bude za nas još otvorenija, da bude sve manje one uhodanosti, podjela, jer svi smo mi jedno. Razumije se da mi svoje djelovanje vršimo u punoj crkvenosti i da nas kroz njega vode Isusove rije?i: »Tko vas sluša, mene sluša.«
Stoga bismo mi laici trebali hrabrije iznositi svoja stajališta, mišljenja, primjedbe, neslaganja jer vjetar puše, a ne znamo ni odakle dolazi ni kamo ide. Duh Sveti djeluje preko pape, biskupa i sve?enika i u to treba ?vrsto vjerovati, ali isto tako važno je tom istom Duhu dopustiti da djeluje u nama vjernicima laicima i da nas vodi kamo ne bismo htjeli i?i, da i mi zajedno sa sve?enicima idemo svijetom i propovijedamo evan?elje najprije primjerom, a onda rije?ju.
»Nije mi problem naveliko mijenjati pelene«
»Oženio sam se 2010., kada sam izgubio svaku nadu da ?e se to dogoditi. Supruga je Dolores Marjanovi?, ro?ena 1988. Ona je iz Petrinje, kroja?ica je, zaposlena u jednoj privatnoj kroja?koj radnji. Upoznao sam je u Marijinoj legiji u kojoj sam bio aktivan od ranije. Vjen?ali smo se u Maloj Gorici kraj Petrinje i skrasili se na zasebnoj etaži obiteljske ku?e s mojim roditeljima. Do danas smo blagoslovljeni s ?etvero djece. Najprije smo imali spontani poba?aj. A onda smo godine 2012. dobili Ladislava, 2014. Brigitu, 2015. Benjamina i 2016. Izidora. Svi su ?etvero razli?iti. Ladislav je nježan, osje?ajan, Benjamin je slobodan i bez straha, Izidor je još bebica, a Brigita je mezimica, mudrica i šefica. Supruga i ja smo otvoreni životu pa ako Bog da još djece, dobro. U ku?i mjesta ima, cika je svakodnevna, veselje je u ku?i, snalazimo se. Dolores je s klincima doma, nastojimo sve rješavati dogovorno. Pomognu nam posebice suprugini roditelji. Moji su ve? ljudi u godinama, ali i oni nam znaju usko?iti. Supruga je odli?na, divna je osoba. Dobro sam se oženio. Dosta sam stariji od nje, ali se dobro slažemo, razumijemo, imamo puno toga zajedni?koga i, najvažnije, imamo istu vjeru, posebno ljubav prema Gospi. Cijeli sam život bio sam. I nije mi se bilo lako odlu?iti za brak, posebice s tako mladom osobom. Promišljao sam, molio, razgovarao sa sve?enicima, prijateljima, naravno s Dolores. Odmah smo dobili djecu, prihva?am sve što me stiglo, prihva?am volju Božju za mene. Zato mi nije problem naveliko mijenjati pelene.«
»I supruga i njezini roditelji, ja, svi smo u Marijinoj legiji. Ja sam sada savjetnik kurije Gospe Snježne u Petrinji. Dugo sam bio predsjednik kurije. Upravo ovih dana osnivamo komicij u Petrinji, a to je više vije?e koje vodi Marijinu legiju, u koje ?e biti okupljene sve tri kurije iz Sisa?ke biskupije. Klju?na kurija je u Petrinji jer je u njoj najviše ?lanova. U sve sam se oko Marijine legije uklju?io još 2003. Zapravo sam kuriju u Petrinji osnovao ja. Zajednicu sam upoznao zahvaljuju?i jednoj baki koja mi je prilazila u crkvi. Pri?ala mi je da je nekad u Petrinji prije Domovinskoga rata postojala Marijina legija. Potražio sam centralu u Zagrebu, prou?io sve i krenuo u Petrinji. Legionari iz Zagreba puno su nam pomogli oko osnivanja i stalna su potpora. ?lanstvo se okupljalo spontano. Najprije nas je molilo tek nekoliko, a onda su ljudi po?eli prilaziti. Stvarane su manje cjeline, prezidiji. Godine 2006. osnovana je kurija koja okuplja prezidije. Molimo i djelujemo, obilazimo ljude u potrebi. Apostolat je uz molitvu smisao postojanja i duhovnost Marijine legije. Kroz zajednicu smo puno u?inili. Kažem da je osniva? Marijine legije Gospa. Ona se služila mnome. U Petrinji nas je danas dosta, mladih, odraslih, svi smo povezani, susre?emo se. Napravili smo uprizorenje Isusove muke i uskrsnu?a. Ja sam scenarist i redatelj. Izvedemo našu predstavu gdje god smo pozvani. Organiziramo i žive jaslice, što je nešto manje zahtjevno od pasije. Do?u nas gledati i ljudi koji ne idu u crkvu. Najvažnije je da smo na raspolaganju župniku svaki dan i za svaku župnu potrebu. U svemu nas tome podržava sisa?ki biskup Vlado Koši?, on nam i pomaže, u odli?nim smo odnosima s njim. Potporu nam daje i koncilij, a to je najviše vije?e Marijine legije koje je smješteno u Dublinu. S Marijinom legijom živim svaki dan.
K tomu sam i pastoralni vije?nik pa pomažem u svim župnim aktivnostima. Župnik nam je Josip Samaržija, samozatajan sve?enik s kojim odli?no sura?ujemo. U pravo vrijeme daje nam prave duhovne poticaje i podržava nas u svemu. U župi djeluju i ?asne sestre K?eri Božje ljubavi. I s njima se podržavamo. Svi?a mi se što Legija sve ujedinjuje i stvara zajedništvo, nas, sve?enika, ?asnih sestara, povezuje nas s drugim molitvenim zajednicama.«
»Volio bih da se ne bojimo biti apostoli«
»Moj mi vjerni?ki lai?ki angažman mnogo zna?i. Marijina legija pomogla mi je da napravim jedan iskorak koji mi je nedostajao dok sam bio samo vjerou?itelj. To je apostolat. Svaki dan Krist u meni budi želju za sve ve?im apostolatom. Biti apostol je ono što je Božja zamisao za svakoga od nas. Volio bih da se ne bojimo biti apostoli. Svijet ?e nas napadati. Ali oni kojima smo poslani imat ?e priliku upoznati onoga koji zaslužuje da bude ljubljen i koji ?e ih usre?iti. Mogu?e je da mnogi ne ?e upoznati Krista ako mi koji smo spoznali ne budemo djelovali. Nikad ne znamo što ?e koga i kada dotaknuti. Razumijem svijet ateista. Strah od neprijateljskih sila nas ko?i. To valja prihvatiti i pobijediti u sebi. Tada život postaje radost, simfonija ljubavi. Žalosti me što nedovoljno i nedovoljno kvalitetno apostolski djelujemo. Uvijek možemo bolje i tomu treba težiti. Vjera je za mene Isus Krist, odnos s onim koji me vodi i kojega svim srcem želim voljeti. U tome je sadržan sav smisao mojega života koji je zapo?eo 11. velja?e 1989. i nadam se da ?e trajati cijelu vje?nost. Na blagdan Majke Božje Lurdske upoznao sam ljubav svoga života prema onoj sv. Pavla: ‘Znam komu sam povjerovao.’ Povjerovao sam u ljubav. I ne žalim. Isus me nikada nije razo?arao i ne ?e me razo?arati. Drugi najsretniji dan u mojem životu je 24. srpnja 2010., dan kada sam se oženio Dolores. Sve je ljepše u životu s njom.«