Na kišnu veliku subotu pozvonili smo na vrata bolnice u Petrinji. Otvorila nam je sestra Tanja i sa smiješkom rekla: “Iznenadilo me zvono, pomislila sam tko to stiže po kiši, a sad kad sam vas vidjela odgovor je, najuporniji.” Bilo bi iznena?enje da se jedne subote ne pojavite. Za vrijeme tog razgovora oko nas su se po?eli okupljati šti?enici, rukovali se s nama, gledali u o?i pokazuju?i da željno o?ekuju razgovor bas s njim, njim osobno. Donijeli smo im cvije?e koje smo u vazicama rasporedili po stolovima. Žene su se razveselile jorgovanu. Okupili smo se oko ?okoladnih jaja i kola?a te se zasladili njima uz razgovor. Znaju da je sutra Uskrs. Teško je slušati njihove životne pri?e, to su ranjene duše za koje malo tko brine. Uvijek se razvesele našem dolasku i sa željom pitaju ho?emo li ponovo do?i. Izmolili smo i desetku krunice. Uz ?estitke za sretan Uskrs oprostili smo se s njima. Djelatnicima smo tako?er uru?ili ?estitke, i zahvalili na dobroj suradnji.
Foto/tekst: s.Suzana Nogi?